Početak jednog novog poglavlja

Sat otkucava. Neprestano gledam u tu malu, čudnu i veoma korisnu spravu, te razmišljam. Ostalo je još tri nepuna dana do Nove godine. Zapitam se u šta sam potrošila svo vrijeme ove godine. Ponekad sam bila veoma vrijedna, a ponekad i ne baš. Bilo je dana za koje sam mislila da su najbolji u mom životu, a bilo je i onih za koje sam mislila da su najgori. Loših ocjena je bilo malo, a dobrih mnogo više. Skopljeno je nekoliko novih prijateljstava, a jedno staro kao da se potpuno raspalo. Ukratko, šta god da se desilo u godini koja je još malo iza nas, bila je to za mene veoma dobra godina. Kao i svake, bilo je uspona i padova, a još više uspjeha i pohvala. Naučila sam neke nove stvari. Prošla sam odličnim uspjehom. Putovala sam. Promjenila sam se. Anja sa početka godine i Anja sada nisu potpuno iste osobe. Nevjerovatno je koliko stvari možete shvatiti i naučiti za vremenski period od tri stotine šezdeset pet dana. Sve te stvari su one zbog kojih mi je ova godina bila jedna od boljih. One loše ću pokušati da zaboravim, one će svakako samo izblijediti u sjećanju. 

Ne sviđa mi se činjenica koliko je 2017-ta brzo prošla. Vrijeme mi nikad nije ovako brzo prolazilo. Pokušaću da se ne obazirem na tu činjenicu jer mi se ni malo ne dopada. Koliko god da mislite da vam je ovo bila najgora godina do sada, razmislite zašto imate takve misli. Sjetite se i onih lijepih stvari, ne samo ružnih. Bez obzira na sve, tu je nova godina kada imate priliku da ispravite sve. Ovaj praznik je za mene uvijek značio mnogo. Uvijek se osjećam nekako posebno i srećno na kraju stare godine, i radujem se novoj. Srećna sam zbog svih dobrih i loših stvari. Dobre su bile tu da u njima uživam, a loše da iz njih nešto naučim. Osjećam se posebno jer počinje jedno novo poglavlje.

Sljedeća godina će mi donijeti nova iskustva, a prvo i veoma važno je polazak u srednju školu. Prije toga, naravno, moram dobro da se potrudim oko prijemnog. Optimistična sam i djelimično sigurna da ću upasti u željenu školu. Tu je i matura, događaj koji željno iščekujem. Osim škole, veoma bitna stvar za mene su putovanja. Obožavam da putujem, a nadam se da ću to malo češće raditi u predstojećoj godini. Najbitnije je da se opustim i ne nerviram oko sitnica, i onda je sve lakše. Ne vrijedi nervirati se zbog jedne loše ocjene ili na primjer zato što nam je simpatija pregledala poruku, a nije odgovorio. To su bezazlene stvari. Usredotočite se da tu ocjenu popravite i da uvidite zašto ste dobili ispalu preko poruke. Samo navodim primjere, a znam da je takvih slučajeva mnogo. Imam još veoma, veoma mnogo ciljeva za Novu godinu koje sam zapisala u svoju svesku, i navešću samo neke od njih.

- Ostati optimistična

- Biti opuštena 

- Plesati kao da me niko ne gleda (ova stavka ima šire značenje)

- Više putovati

- Često nositi osmijeh na licu

- Upisati željenu srednju školu

- Pronaći savršenu kombinaciju za maturu

- Čitati knjige

- Gledati filmove i serije

- Prevazići pojedine strahove

- Naučiti novi jezik

- Uređivati sobu prema godišnjim dobima

- Krenuti odmah, a ne za pet minuta

Moja lista liči na listu svakog običnog čovjeka, zar ne? Ali, za mene nije tako. Napisala sam sve što od srca želim da ostvarim. Ustvari, ovde nisam napisala sve. U mojoj svesci su ostali zapisani neki moji ciljevi koje ne bih da dijelim. Svako ima ono nešto što ne može reći nikome, samo sebi i listu papira. 

Postoje one ljudi koji ne vole da pišu ciljeve za predstojeću godinu, jer su sto posto ubijeđeni da ih neće ostvariti kao ni prethodne. Ne razumijem čemu takvo razmišljanje. Ako nešto zaista mnogo želite, potrudićete se maksimalno da to i ostvarite. Ako se ne potrudite, znači da niste to dovoljno željeli. Život je kratak da bismo odustajali od nečega misleći da nismo dovoljno dobri. Prvo treba promjeniti razmišljanje, pa onda sve ostalo. Za sebe morate da budete najbolja osoba, jer kada vas svi ostave jedino ćete vi biti tu sami za sebe. Uđite u novu godinu sa osmijehom na licu i u ponoć kada se kazaljke sklope, zagrlite svoje najmilije i u tom trenutku neka sav teret splasne sa vaših leđa jer to je jedan sasvim poseban trenutak. :)


Instagram: @anjaxly
E-mail: anjasland@gmail.com

Malo o životu

Razmišljam o životu. Razmišljam o tome koliko vrijeme brzo prolazi, kao da sam juče krenula u šesti razred, a sada je vrijeme da se spremam za srednju školu. Razmišljam kako sve lijepo što se desi ostaje samo u našem sjećanju. Možemo uživati u dobrim stvarima samo dok se dešavaju, a kasnije nam ostaje samo jedno lijepo sjećanje. Isto tako je i sa onim manje lijepim stvarima, samo što u njima ne uživamo. One su tu da nas nauče nečemu i da iz njih izvučemo pouku koja će nam biti potrebna za budućnost. Vrijedi li onda truditi se biti srećan i optimističan kada ćemo na kraju svi umrijeti i nećemo imati ništa od te naše sreće? Mogu samo da zamislim koliko ljudi je sebi postavilo ovo naizgled glupo pitanje. Taj broj je pozamašan. I vi ste se sigurno barem jednom zapitali. A kako i ne biste?

Ponekad mi uopšte nije jasno šta je život. Stanem pred ogledalo, pogledam se i zapitam se ko sam ja, kako sam ja nastala. Kako je sve ovo moglo nastati ni iz čega. Kada i kako je zapravo svijet nastao. Razmišljam i kako bi bilo da se nalazim u koži nekoga drugoga. Ponekad se previše opterećujem ovakvim pitanjima, ali zanima me. Vrijeme će proći, mi ćemo umrijeti i naslijediće nas nove generacije i tako stalno. Pitam se da li će svijet ikada nestati, da li postoji nešto što može jednostavno rastaviti Zemlju na paramparčad. Šta bi bilo kada bi se to desilo? Postoje li životi na drugim planetama? Ja sam sto posto ubijeđena da postoje. Možda su oni napredniji od nas, a možda su kao mi prije par miliona godina. Ko zna šta sve postoji u svemiru. Vratiću se na ono pitanje, vrijedi li sav taj trud? Vrijedi li neprestano učiti radi dobrih ocjena i dobre budućnosti? Naravno da vrijedi. Iako će se sve na kraju završiti, vrijedi. Mi možemo da uživamo u svemu što volimo da radimo, da putujemo, čitamo, pišemo, kuhamo, plešemo... Čitala sam na internetu kako je mnogima cilj u životu da umru i da završe sa svim. Ne razumijem. Zašto ne bismo uživali u stvarima koje volimo kada već možemo? Knjiški moljci veoma dobro znaju koliko je lijep osjećaj uzeti knjigu u ruke i udubiti se u radnji. Tih nekoliko sati ili minuta ste uložili u nešto korisno i dobro. Vi možete da iznova i iznova ponavljate tu radnju. Kada dođe kraj sjetićete se koliko ste vremena uložili u ono što volite da radite. Sada bi neko možda rekao, a šta imam ja od tog sjećanja?

Suština ovog teksta uopšte nije da vi radite ono što volite zbog sjećanja, već da uživate dok to radite. Plesači znaju kako je divan osjećaj otplesati nešto pred publikom i dobiti veoma glasan aplauz. Ali onaj koji je prisiljen od sttane nekoga da se bavi plesom, njemu to nije divan osjećaj. Nikada, ali bukvalno nikada ne treba određivati nekome put. Roditelji ne smiju da gaze dječje snove. Pustite ih da rade sve što vole. Život je jedan. Neće imati nijedno lijepo sjećanje na djetinjstvo. Ustvari, ko zna šta se dešava sa čovjekom poslije smrti? Nadam se da ću jednom dobiti odgovor na sva ova pitanja koja sam postavila. Vi niste ni svjesni kako se ja nekad čudno osjećam kada pokušavam da se zamislim u nečijoj koži. Zamišljam kako ja izgledam dok neko priča sa mnom, kakvom osobom me ljudi smatraju. Ono što često mislim su i komentari drugih ljudi. Smatram da su mnogo nebitni, jer ta osoba će vas prokomentarisati te će nastaviti da živi po svom. I vi ste sigurno nekada nekoga ismijali, priznajte. Ja jesam i znam da to nije nimalo lijepo. Ali da li sam kasnije razmišljala o toj osobi? Naravno da ne. Stvarno me nakon dva minuta više ni ne interesuje. Ne znam zašto onda ljudi žive od drugih mišljenja. Samo se treba opustiti i biti svoj. Pogotovo socijalno anksiozni ljudi treba da se drže ovoga savjeta. Znam da nije lako izboriti se sa tom bolešću jer mislim da sam je i ja imala prije par godina, ali neki blaži oblik. Čitajte o tome na internetu. Ali na kraju sam shvatila da ne smijem tako da živim. Ne smijem da živim u strahu od toga šta će ljudi reći na ono što ja kažem. Ne smijem biti stidljiva. Život zahtijeva od mene da budem komunikativna. Sada me ne možete prepoznati. Osoba sam koja je shvatila koliko je to nebitno i izborila se sa stidljivošću ili socijalnom anksioznošću. Nisam ni sama sigurna šta je to bilo. Znači, budite milion posto sigurni da se možete riješiti toga, samo je potrebna borba. Ne odustajte. Život, to je za mene pojam koji nema definiciju. Svi mi imamo različiti pogled na njega, ali svi smo u neku ruku isti.

Ni sama više ne znam šta sam sve napisala u ovom postu. Možete da pročitate sve što je u jednom trenutku izašlo iz moje glave, sve ono o čemu razmišljam prethodnih dana. Nadam se da ne mislite da ste bezveze izgubili par minuta svog dragocjenog života čitajući ovaj tekst. :)

Instagram: @anjaxly
E-mail: anjasland@gmail.com